Epidemiologija u RH

U Hrvatskoj ima oko 50 tisuća patoloških kockara, 230 tisuća su problemski kockari, a
svaki drugi Hrvat povremeno kocka. Muški kockari brojčano nadmašuju žene u omjeru 2:1. Većina
pacijenata je u dobi između 35-54 godina, a čak 18-21% je u dobi iznad 55 godina. Najveći problem
su kladionice, a čak 60 posto ukupnog broja ovisnika o kocki otpada na one koji svoj novac ostavljaju
u sportskim kladionicama. Industrija kocke u Hrvatskoj okrene godišnje oko 10,5 milijardi kuna, a taj
sektor zapošljava samo 7.700 radnika.
Epidemija kockanja u Hrvatskoj posve predvidljiva iz razloga što se ulažu velika sredstva u
kockarski marketing. Što je veći novac uložen u reklamu, to će biti i više ljudi koji će posegnuti za
igrom i za kockom. To znači da će biti i veći broj ljudi koji posrću. Smatra se da otprilike jedan posto
svih tih igrača zapada u dimenziju teškog patološkog kockanja.
Iako mnogi misle da je u Hrvatskoj najveći problem broj automat-klubova, trenutno su
najveći problem kladionice. Smatra se da se u automat-klubovima najbrže razvija ovisnost, ali
kladionice su dominantno muški problem, pa su muškarci od 15 do 40 godina najpodložniji ovisnosti
o kladionicama.
Podaci govore da je upravo stopa patološkog kockanja u porastu među
adolescentima. Neka istraživanja s pokazala višu stopu patološkog kockanja među studentima nego u
općoj populaciji. Prema jednom novijem istraživanju, adolescenti koji su sami priznali svoju sklonost
kockanju u anketi, vjerojatno će imati kockarske probleme i u kasnoj adolescenciji. Problem je što
mladi ljudi misle da mogu unovčiti svoje poznavanje sporta. I da će ono što im je dotad bio hobi ili
strast, postati čak i unosan posao. Iz one svoje pozicije gubitnika koji živi na društvenim marginama,
čekajući posao, živeći na džeparcu ili ako ima sreće na fakultetu, preko noći se muškarac pretvara u
investitora koji čeka da ga dotakne sreća, te da pritom dobije neke novce i razbije sve prigovore zbog
dotad parazitskog načina života i otvori oči svima. To je objašnjenje psihološkog momenta kockara.
Drugi trenutak je njegova idealizacija onih potisnutih imaginacija iz mladosti, kad je smatrao da će biti
netko i nešto, da će “biti netko i imati nešto”. Od tog “biti i imati”, osoba je davno odustala - kroz svoj
posao, ulaganje i školovanje. Tu shvaća da je gubitnik i čeka da ga dotakne sreća. Ne shvaćajući da je
kocka samo matematika, nikako sreća. U tom trenutku njemu jedino preostaje da te idealizacije
potisnutih infantilnih projekcija sebe ostvari kroz kocku. Osoba je u iščekivanju Godota, ali Godota
nema -a neće doći. Kockaru doživljava emocionalni, financijski, sociološki i obiteljski krah. Što dublje
pada, to mu je teže priznati poraz, a ne priznaje ga jer je kockar nezreo kao osoba. Ima izrazito visok
kriterij svoga ego ideala – onoga što on misli da bi jednog dana trebao biti. Nespreman je priznati
poraz, nespreman je priznati da je prevaren, a podržavaju ga vršnjaci. Kada se igra na kladionicama,
to je najčešće jedna subkultura vršnjaka, subkultura mladih koji se zajedno druže, zajedno provode
vrijeme u svojim ritualima oko kocke. Zajednički propadaju i vuku jedan drugoga prema dnu. U
trenutku kad se želi izvući, drugi ga ljubomorno kroz stil života vuče za sobom, uvjeravajući ga da on
nije taj, da nije u problemu i kockar će u to lakovjerno povjerovati.
Kockanje nema više negativne konotacije i stigmatizacije, ono je legalan, rasprostranjen,
svima dostupan, društveno prihvatljiv oblik zabave. U Zagrebu nema naselja u kojem nema barem
jedna kladionica. Kladiti se može doslovno na sve sportove u bilo kojem kutku svijeta. U porastu
problema kockanja u svijetu i kod nas se sve više pojavljuje problem kockanja i klađenja samih
sportaša. Sport gubi važnost, a dobrih i intrizično motiviranih sportaša je sve manje. Postavlja se
pitanje gdje je nestao stari dobri nogomet? Primjerice, predsjednik UEFA-e Michel Platini rekao je
da su kladionice i sudjelovanje samih nogometaša u tim igrama, zapravo, i najveće zlo suvremenog
nogometa. Danas se nogomet i vrhunski sport više ne igra zbog publike. Vrhunski sport se igra zbog
marketinga, industrije i samih kladionica. I tako polako nestaje iluzija svih nas prosječnih navijača da
je nogomet nešto važno u životu.